Bilo je to davno... Nekoć davno živjela je jedna mala curica, nalik na svaku drugu, ali ono što je nosila u sebi činilo je razliku. Djeca su sa četiri godine sanjari — maštaju o tome da budu astronauti, doktori, piloti, čarobnjaci i vile. Ona je imala samo jedan san: da stvara nečiji dom, da se zauvijek igra i slaže boje, da zauvijek sanja, da stvara i ostavlja neizbrisiv trag ljubavi u svemu što radi.

Igrajući se materijalima koje je uzimala od stolara, crtajući i radeći kućice za sve svoje igračke — od Barbie do plišanog psa čuvara — maštala je o tome da jednog dana postane upravo ono čime se igra: dizajnerica arhitekture, da cijelog života stvara i da njena igra nikad ne prestane. Plišani pas čuvar znao je sve tajne koje se kriju u tom malom biću koje je u sebi nosilo veliki plan — da jednom ima svoj studio za projektiranje.

Odrastanjem želja nije minula. Naprotiv, rasplamsala se, a žar ljubavi spalio je sve prepreke koje su se našle na putu. Sve te prepreke ono su što ju je izgradilo i naučilo — one su tu da nas u najtežim trenutcima, kad smo gotovo spremni odustati, vrate natrag na put, poguraju snagom koju ni sami ne znamo odakle je došla i natjeraju da još jače zavolimo ono što radimo.

Na jednoj od većih životnih prekretnica — upisu škole — želja je pobijedila, unatoč svim govorima da je to teško, da nije lako. Ništa nije lako, ali ono što uistinu volimo i želimo, lakše je od svega.

Ostvarenje sna

Nakon školovanja, upornost se nastavila, i samo par mjeseci nakon što je s ponosom donijela diplomu dizajnerice unutrašnje arhitekture, svima onima koji nikad nisu prestali vjerovati u nju — zaposlila se. Devet godina rada u renomiranom salonu namještaja, seminari u inozemstvu, treninzi dizajna u najboljim svjetskim tvornicama namještaja, sajmovi, suradnje s najpoznatijim hrvatskim arhitektima i hrpetina odrađenih projekata — sve je prošlo u djeliću sekunde.

Onda je, sada već žena, vođena snom djevojčice, krenula u ostvarenje svog sna. Napustila je sigurnu luku, otplovila sama, s kompasom koji pokazuje samo ljubav, trud i upornost, i dalekozorom koji ne vidi dalje od sutra, ali zna da je budućnost tamo gdje te jedra puna ludosti i hrabrosti nose. Pojas za spašavanje nikad nije ponijela — ili ploviš, ili se topiš.

Godinu dana plovidbe

Evo, brod još plovi. Godinu dana plovidbe, godinu dana otkad djevojčica živi svoju misiju — da svakom uljepša dom. Pitaju se mnogi kako je to. E pa, prekrasno. Prekrasno je znati da si nešto napravila za onu malu curicu koja nikad nije prestala sanjati. Prekrasno je znati da si nekom učinila život ljepšim, i prekrasno je biti tu za druge — za one koji su odabrali da ih baš tvoj brod dovede doma, doma gdje su svoji i gdje se povrh svega osjećaju ugodno.

Zato nikad ne prestanite sanjati — mali san može vam promijeniti život, ne samo vama, već svima onima koji vjeruju u vas. I radite samo ono što uistinu volite, ono za čim se plamen ljubavi nikad ne gasi. I volite sebe i sve ono što nosite u sebi — dajte ljudima da to prepoznaju, jer jedini put ka uspjehu znamo mi sami.

Vaša Vita

laterem — vita est ars.

Bilo mi je svega četiri godine kada su moje male ruke prvi put dodirnule materijal za izradu namještaja, a moje oči promatrale kako nastaje dom — mjesto odrastanja, mjesto života.

Dom je mjesto gdje svi skidamo teške oklope koje nosimo pred svijetom. Mjesto gdje iznosimo sve emocije i gdje smo ono što zaista jesamo. A što smo mi to danas? Kako nas suvremeno društvo oblikuje? Postajemo li roblje jednog sustava koji sve naše kvalitete svodi na objavu na društvenim mrežama?

Da, i ja imam društvene mreže. No iskreno — poslovni profil zanemarujem. Ne objavljujem sve što radim jer se jednostavno ne sjetim, a i kad se sjetim, fokus mi je negdje drugdje: na klijentu, na projektu, na čovjeku koji uz moju stručnu pomoć stvara sebi dom. Mjesto intimnosti, emocija i svega onoga što život nosi.

Dizajn koji polazi od čovjeka

Željama i životnim navikama svakog klijenta posvjećujem se s punom pažnjom. Slušam, pratim, a ponekad i ispravim — uvijek u dobroj vjeri i s ciljem boljeg rezultata. Zajedno brusimo ideje i nadopunjujemo viziju.

Stvarajući nekom dom, stvaramo mu osobnost. Definiramo navike, namećemo stil života — ponekad, ne budeći ni svjesni toga, mijenjamo nečiji život. Pravilnim rasporedom i dimenzijama namještaja kretanje po prostoru postaje lakše. Odabirom dobrih materijala prostor postaje ugodniji. I upravo to je smisao svega — pružiti klijentu ugodan i neometan boravak u prostoru koji je — njegov.

Mnogi koji prate trendove slijepo zalutaju od dobrog dizajna. Za mene, dobar dizajn nije ono što je danas hit na Instagramu ili Pinterestu. Dobar dizajn je ispravna organizacija prostora, pravi materijali, boje koje dišu, dobar komad namještaja i jedna lijepa lampa. Smatram da svaki stan treba imati barem jedan dizajnerski komad koji mu daje karakter i težinu.

„Osim dobrog dizajna, postoji i najbolji dizajn — onaj kada, uz sve tehničke elemente, uspijete iznijeti klijentov karakter. Taj trenutak je ključan."

Povjerenje kao temelj

Kada ste s klijentom na prijateljskoj frekvenciji — tada možete stvarati. Povjerenje i uzajamno poštovanje ključni su za dobru i efikasnu realizaciju projekta. Takav klijent poštuje vaše ideje, vaše vrijeme, i daje vam do znanja da ste mu važni. I tada vi njemu postajete najvažniji — i dajete mu sve svoje znanje i iskustvo.

Postoje, naravno, i situacije u kojima klijent ne poštuje vaše vrijeme ni vaše ideje. Takvima jednostavno ne radite ništa. Vaše znanje je dragocjeno. Vaše vrijeme ne može se izreći valutama — ono je rezervirano za ljude koji vas nadahnjuju i koji žele rasti zajedno s vama.

Ovaj posao radim iz čiste ljubavi. On me gradi, ispunjava i — da budemo iskreni — hrani. Hrani me i materijalno, jer je jedini izvor prihoda. Ali pravi bonusi su drugačiji: osmijeh zadovoljnog klijenta, sjaj u njegovim očima dok mu stvaramo dom, smirenje i zahvalnost kada im objašnjavamo i najmanje detalje. To su možda sitnice — ali to su velike sitnice. One guraju naprijed i hrane dušu.

Zašto ne objavljujem više?

Ako ste se ikad pitali zašto moje objave kasne, zašto je algoritam „jedva živ" — sada znate odgovor. Jer živim, stvaram ljudima domove i nove emocije. Dajem im sebe. A davanje sebe važnije je od davanja objave na društvenoj mreži.

Smatram da je upravo ta posvjećenost jedan od glavnih razloga zbog kojih mi se klijenti vraćaju i šalju preporuke. Ponekad ih i „skrivam od javnosti" — jer to su njihovi životi, njihovi prostori. Nisu plaćena reklama. To su ljudi koji nam vjeruju, koji nas trebaju i uz koje rastemo.

Iznimno sam zahvalna svima koji mi dopuste objaviti fotografije njihovih prostora — jer upravo te slike postaju inspiracija za nadolazeće projekte i za sve vas koji pratite naš rad.

„Volite ono što radite. Samo tako možete rasti."

— Vita

Prije nego što počnemo govoriti o pravilnom projektiranju kuhinje, vrijedi zastati i pitati se — što je kuhinja zapravo? Ne kao funkcionalni prostor, već kao ideja, kao mjesto, kao osjećaj.

Sve je počelo oko vatre

Zavirimo li u čovjekov prošlost, možemo naučiti puno. Još od prvih tragova čovjekovog boravka u špiljama susrećemo se s pojmom ognjišta. Ognjište je, osim za grijanje, služilo i kao izvor topline za pripremu hrane — bio je to prvi „kuhinjski element" u povijesti čovječanstva.

Kroz brojna povijesna razdoblja ognjište ostaje glavno okupljalište obitelji i zajednice. Danas u selima dalmatinske zagore još uvijek možemo pronaći ognjišta — ili, kako ih po domaću zovemo, konobe. Za razliku od današnjih kamina, u njima se vatra palila na podu, a prostor je služio i za kuhanje i za grijanje u hladnim zimskim danima. Taj lijepi običaj mjestimično je opstao i do danas, posebno u blagdansko vrijeme.

Dok smo već kod Dalmacije — znate li da je u većini starih kamenih dalmatinskih kuća kuhinja bila smještena na najvišoj etaži, u potkrovlju? Mnogi bi rekli: „Pa, ali imali su i ognjište u prizemlju, u konobi!" — i istina je. No to ognjište služilo je grijanju i druženju, dok se prava kuhinja, slična današnjoj, nalazila gore. Razlog je bio posve pragmatičan: požari su najčešće počinjali upravo u kuhinji. Smještanjem kuhinje u potkrovlje, u slučaju požara stradala bi samo krošnja, a donje etaže mogle su se sačuvati. Mudrost predaka, uklesana u kamen.

„Stoga volim kazati kako je kuhinja jedno od prvih mjesta uz spavaću sobu koje je čovjek ikad imao. Sve je počelo oko vatre — a danas se nastavlja oko kuhinjskog otoka."

Tko je osmislio kuhinju kakvu danas poznajemo?

Znate li da je modernu kuhinju — onakvu kakvu danas koristimo — osmislila žena? Da, žena. Bečka arhitektica Margarete Schütte-Lihotzky 1917. godine, kao studentica arhitekture, prijavila se na natječaj i zauvijek promijenila pogled na stanovanje i organizaciju doma.

Kuhinja nije samo prostor za kuhanje. Ona je mjesto susreta, druženja i opuštanja. Mjesto gdje proradi mašta — i upravo zato je moje polažište u svakom projektu interijera.

— Vita

Danas, na sunčan proljetni dan, otvaram blog o dizajnu interijera. Ideja je u meni rasla već neko vrijeme — imala sam želju široj publici približiti svijet interijera onakav kakav on zaista jest, bez uljepšavanja i bez filtera. Želim kroz ovaj blog educirati ljude o tome što je dizajn interijera zapravo — i kako posao dizajnera nije onaj koji gledamo na televiziji. To nije samo igra bojama i biranje slika za zid. Dizajn interijera je puno više od slaganja boja; sadrži mnoštvo tehničkih elemenata i zahtijeva, prije svega, duboko znanje o završnim radovima u graditeljstvu.

O čemu ćemo čitati?

Pisati ću iz glave i iz srca — onako kako živim i radim. Bez unaprijed pripremljenih skripti, jer i dizajn je često takav: spontan, živ i pun iznenađenja. Bit će tu tekstova o kuhinjama, materijalima, rasvjeti, tlocrtnom rasporedu i svemu onome što smatram da bi vam moglo pomoći pri opremanju ili obnavljanju svog doma.

Hvala vam što ste ovdje. Dobrodošli u mali, iskreni kutić o dizajnu koji voli ljude.

— Vita